PORTUGAL – Kombi, dvije prijateljice i beskrajni horizonti

16. rujna 2025. u 18:39 – modificirana bilješka iz autobusa na putu za Lisabon

„Savršeno isplaniran dan, ali propušten drugi let. Čekanje od pet sati na aerodromu, pa novi let od dva sata. Godišnji je počeo. Puno smijeha, malo suza (postanem senzibilna kada mi ne ide po planu) i jedva čekanje svoje najbolje prijateljice, koju godišnje vidim ravno dva puta.

Fascinantna mi je moja Ana. Prijateljice smo od osnovne škole. Druga klupa, srednji red, bio je naš, a šijanske klupe vjerojatno i dalje krase naše Haiku pjesmice - osim ako ih nisu zamijenili, kao i sve drugo.

Život nas je udaljavao, ali nikada razdvajao, a ove sam godine odlučila da će mi postati i kuma ako se ikada budem udavala.

Misli su mi posvuda. Od prekida do trenutnih prijateljstava i odnosa.

Emocionalno sam baš izgubljena. Ne znam što osjećam. Ne znam prema kome što osjećam i osjećam li uopće išta.

Ravna linija koja nikada nije ravna linija.

Mozak treba odmor, a srce reset, i zato puštam da Portugal ovoga puta vodi planove, a ne ja.”

1. VEČER

Pula – Brisel – Faro  

Izazovan i dugačak prvi dan puta – vremenski kao da sam otputovala u Indoneziju, no to je cijena jeftinih letova i mojih nadobudnih računica koje su me rušile na testovima iz matematike kroz cijelo školovanje, ali pustimo sada to.

Plan je bio vrlo jednostavan – nemamo ga. Iznajmile smo vintage Volkswagenov kombi s kojim smo se svađale prvih nekoliko kilometara, dok nismo prihvatile da vintage zaista znači vintage.

Ana je sletjela nekoliko sati prije mene, stigla do Lisabona i opet me uspjela čekati još koji sat. Kombi smo unajmile preko @myvanportugal - imaju različite modele po različitim cijenama. S cestarinama i benzinom izašlo nas je oko 1300 € za svih devet dana, a pri dolasku smo ostavile i polog od 1000 € koji su nam vratili nekoliko dana nakon putovanja.

Kombi je bio super, ali bih sljedeći put ipak odabrala ažuriraniju verziju. Cijena koju plaćaš za nešto što ne bi smio voziti preko 100km/h nije baš prikladna, ali je svakako doživljaj.

Divlje kampiranje u Portugalu je dozvoljeno, ali ne svugdje. Postoji aplikacija Park4Night u kojoj su označena mjesta na kojima se može kampirati – od divljih lokacija u prirodi do parkinga na kojima je dopušteno prenoćiti. Posebno je korisna jer skoro svako mjesto ima recenzije i fotografije.

Prvu noć prespavale smo na parkingu u luci u Lisabonu. Bio je super, ali čak i da je bio najgori na svijetu, ne bismo to primijetile koliko smo bile umorne.

2. DAN – Algarve

 Nekoliko dana prije puta složila sam jednu prekrasnu prezentaciju s fotografijama i planovima. Naravno, ostala je doma na laptopu. Tako smo se spontano iz Lisabona uputile prema jugu.

Putovanje kombijem je izazovno. Nismo bile najsposobnije upaliti frižider jer nas je konstantno bilo strah da ćemo ostati bez baterije, a očito nismo savladale sva uputstva. Iz dana u dan odlučivale smo što ćemo jesti i prema tome odlazile u obližnje gradove po namirnice. Imala sam samo jednu konkretnu želju na tom putovanju – bez puno ljudi oko sebe, pa smo većinu vremena provele u prirodi, promatrajući zgodne surfere iz daljine.

Algarve je čudo. Meni osobno najljepši dio Portugala.

Uvijek sam govorila kako nema ljepšeg mora i plaža od naših, ali Algarve je ozbiljna konkurencija. Priroda, litice i špilje podsjećaju me na naš rt Kamenjak u Premanturi, a to je u mom svijetu vrlo teško nadmašiti. Bilo je pakleno vruće pa smo se morale hladiti Aperolima.

Inače, u Portugalu ne znaju što je Hugo, ali Ana se svih devet dana uporno trudila objasniti konobarima što želi. ELDERFLOWER SPRITZ. Nijedan nije popila, ali barem imamo ženu koja točno zna što želi.

Na koju god stranu kreneš, možeš pješačiti unedogled. Put nas je doveo do špilje Benagil – impresivne špilje s ogromnim otvorom na vrhu. Dizanje drona je dozvoljeno, što je iznimno važno kad ga tek učiš koristiti jer bježanje i nije opcija kad ga ne znaš spustiti. (Ovo sam dodala radi dramatičnosti - Ana je veoma sposobno odradila uzlijetanje i slijetanje).

Nisu nam se plaćale ture brodovima pa smo ostale pri našim skromnim šetnjama sa skupim pogledom.

Najdraži dio dana bio nam je prvi pokušaj roštiljanja za ručak. Losos i sirove tikvice koje smo pekle bez ulja jer smo ga zaboravile kupiti. Iskusno sam palila vatru po prvi put u životu i nismo ostale gladne. Jedino bitno, ne?

Prvi grad koji smo posjetile za kraj dana bio je Carvoeiro, te smo tamo dale priliku veličanstvenom Atlantskom oceanu. Wim Hof bi bio ponosan na naših 45 sekundi močenja.   

Večerale smo u restoranu jer smo shvatile da u kombiju nemamo ništa osim zobenih pahuljica i proteinskih pudinga koji su vrlo vjerojatno šest puta bili prokuhani tijekom dana. Cijene su pristupačne i normalne, iako je teško definirati „normalno“ nakon Lijepe Naše, ali porcije su ogromne. Imale smo i ručak i za idući dan… koji je propao jer i dalje nemamo frižider.

Prespavale smo na obližnjem parkingu koji se ispostavio kriminalno lošim i bučnim pa smo nakon par sati nespavanja promijenile lokaciju. Noć je bila strašno vruća, dobila sam menzis, tablete nisu pomagale, a komarci su odlučili voditi svoju finalnu bitku života i smrti. Dugo nisam osjetila takvu borbu demona u sebi, ali preživjele smo. Za razliku od komaraca. I zavjese koju sam strgala mlatarajući na sve strane u pokušaju da ugasim zujanje, ali barem Ana nije ugasila mene. Dobra noć.

3. DAN – Ponta da Piedade & Praia do Amado

 Neispavane od života, red vožnje bio je moj. Nekako smo se spontano podijelile tako da svaka vozi jedan dan, ali tog dana krpale smo se kako smo znale. Uputile smo se u potragu za eliksirom života – kavom, a put nas je doveo do mjesta Ponta da Piedade.

Najbitnija stvar koju trebate znati o meni jest da ne podnosim zvukove prije prve jutarnje kave. Ana i ja funkcionirale smo savršeno, što je s obzirom na naše temperamente stavka koju bismo mogle staviti u CV. Bile smo u nedoumici hoćemo li prvo odrijemati u kombiju ili pronaći plažu na kojoj ćemo se oživjeti, ali vrućine su bile nemilosrdne i spavanje je otpalo.

„Na plaži ćemo.“

Kafić blizu parkinga, osim što je imao odličnu kavu, nudio je i slavne deserte pastel de nata. I to je bilo to. Ljubav se rodila, nisam se ugojila.

Izuzetno duga šetnjica uz litice brzo nas je razbudila jer su prizori bili nerealni. Zaista u životu nisam vidjela toliko prekrasnih plaža i pejzaža na jednom mjestu.

Nakon nekoliko sati uputile smo se prema Praia do Amado – surferskoj plaži sa odličnom vibrom, genijalnim beach barom i simpatično pijanim konobarima koji su čak i googlali što je Hugo. Iznad plaže nalazio se veliki šljunasti parking za kampere gdje smo odlučile i prenoćiti. Valovi su bili decentni, surferi uporni. Bilo je nekoliko surf škola, ali mi smo cijelo putovanje to surfanje odgađale… i bome ga odgodile za neki drugi put.

Zalazak sunca bio je čaroban. Boje koje su se prelijevale po nebu i moru djelovale su nerealno, kao da Picasso ukrašava jedno od svojih platna. Taj dio s Picassom sam izmislila, nemojte me razapeti - nisam pretjerano upućena u slikarstvo.

Kad bih morala opisati savršeno buđenje, ova plaža i ovo mjesto bili bi njegova definicija. Probudiš se, prije prve jutarnje kave poželiš dobro jutro ljudima oko sebe koji već od izlaska sunca imaju svoje momente, i dobre si volje, hej!

Tu sam shvatila da zacjeljujem.

4. DAN – Pontal de Carrapateira & Praia de Odeceixe (Costa Vicentina)

 Mjesto Pontal de Carrapateira potpuno nas je oduševilo. Klasično surfersko mjesto kakvo zamišljaš dok ga izgovaraš. Ogromna pješčana plaža s jednom surf školom i bezbroj sposobnih ljudi koji dosta dobro love valove. Ovdje su valovi znatno veći nego na Praia do Amado, što je prizore s vidikovca činilo spektakularnima. I to je bio trenutak kada sam shvatila da se želim udati za surfera.

Nakon vizualizacije i mantranja o svadbi na tom vidikovcu, zaputile smo se prema poznatoj Costi Vicentini i stigle do Praie de Odeceixe – plaže na kojoj se spajaju rijeka Ribeira de Seixe i Atlantski ocean.

 Još jedan fun fact o meni: užasno se bojim rijeka, ali kada me pritom ocean može progutati, nema nikakvog problema zaplivati u njoj. Opet sam dramatična, ali to je dio moje osme ličnosti - što ću.

To mjesto bilo je odmor za dušu i sunčanje dojki (ne samo naših). Obožavam njihov liberalizam i mentalitet koji odašiljaju. Predivno.

Nakon bezbroj tuširanja pomoću crijeva iz kombija, odlučile smo postati gospođe na jedan dan i pronaći kamp u kojem ćemo kosu oprati toplom vodom. Nismo sigurne je li istina, ali navodno smo krive za kratki spoj u kampu pa smo svi ostali bez struje do idućeg jutra (punile smo sve što smo imale). Možda bi trebali poraditi na instalacijama…

5. DAN – Lisabon & Cabo da Roca

 Kad već središ kosu, šteta bi bila da je ne prošetaš po glavnom gradu. Situacija je sljedeća: ulazimo na privatni parking u centru Lisabona. Prilazi nam zaštitar, uoči moju poluprozirnu majicu i dopusti nam da parkiramo besplatno.

Moć dojki, kažem vam.

Lisabon je divan, ali tajming našeg posjeta bio je loš iz nekih privatnih razloga. Svejedno smo se prošetale, pojele odličnu pizzu u talijanskom restoranu, još malo lutale gradom i popile najskuplje i najfinije pina colade u životu. Ali hej, bile su poslužene u pravom ananasu. Zaključile smo da želimo nazad u prirodu.

Cabo da Roca, najzapadnija točka Europe, bila je naša sljedeća lokacija. U haljinama i smrznute od vjetra shvatile smo da napuštamo ljetnu stranu Portugala. Peti dan, a ja se i dalje ne mogu nadiviti prirodnim ljepotama koje postoje u svijetu. Kako nekome riječima objasniti sve to?

Nismo se dugo zadržale jer je bilo zaista hladno, a sunce je već zalazilo. Odlučile smo se vratiti iduće jutro pa smo u blizini, iznad poznate Praie da Ursa, pronašle mjesto za prenoćiti.

Ne mogu na spavanje bez prethodnog tuširanja, pa vam mogu priznati da je to bilo najhladnije pranje u mom životu. Bez pretjerivanja.

6. DAN – Cabo da Roca, Praia da Ursa & Sintra

 Probudile smo se standardno oko 7:30, spremile se i ponovno otišle do Caba. Iskreno, jako mi je drago što smo večernji prizor doživjele bez gužve i galame jer je ubrzo nakon našeg jutarnjeg dolaska stiglo i bezbroj drugih ljudi. Ana je ostala u kombiju na videopozivu a ja sam otišla imati svoj solo-moment na liticama. Nakon pet dana neprestanog druženja, mislim da nam je malo i toga trebalo. Oduševilo me koliko smo nas dvije dobro funkcionirale zajedno, s obzirom na to da smo zaista rijetko bile razdvojene.

Popile smo kavu i zaputile se prema Praia da Ursa. Plaža se nalazi doslovno nekoliko minuta vožnje od Caba da Roca, a do nje se može isključivo pješice. Mini-hiking, taman da izbjegnemo išijas od silne vožnje. Plaža je nešto najljepše što sam vidjela (znam, rekla sam to i za sve prije, ali ova je stvarno drugi level). Fotogenične litice koje izranjaju iz oceana, one koje inače viđaš na pozadinama računalnih ekrana… još jedan moment koji smo odlučile provesti svaka u svom miru.

Ono što sam naučila o sebi jest da kad mi netko kaže: „Moraš tamo“, meni to uglavnom i ne bude pretjerano napeto. Ipak, sljedeća stanica nam je bila Sintra i palača Pena, pa prije nego me kulturno uzdignute osobe razapnu, reći ću da je stvarno prekrasno i zanimljivo, ali meni su takve atrakcije uglavnom naporne za obilaziti. Puno povijesti i puno redova za čekanje. Rekla bih „puno ljudi“, ali opet bih zvučala predramatično.

Da budem malo licemjerna – za ručak smo otišle u restoran Mira Serra i moram reći: Moraš tamo. Jele smo poštenu porciju hobotnice za 15 eura i bila je spektakularna.

Sunce je već počelo padati pa smo se nakon Sintre uputile prema Nazaréu, gdje smo i prespavale na obližnjem parkingu.

7. DAN – Nazaré, Aveiro & Praia da Costa Nova

 Nazaré – the big wave surf spot. Kao što ime mjesta najavljuje, najveći frajeri dolaze upravo ovdje. Valovi su bili veliki, ali daleko od onoga kako zna biti.

Ne kupujem suvenire, ali imam običaj sa svake destinacije ponijeti malo pijeska, kamenčiće i školjkice te od toga napraviti svoj suvenir. Upravo s te plaže skupila sam svoju Portugal teglicu.

Mjesto je jako turističko, pa nismo imale pretjerano što obilaziti. Nakon doručka u najboljem (i jedinom) brunch caffeu Terrasse, gdje sam uzela dvije putne pastelice jer su bile svjetske, krenule smo prema Aveiru.

Aveiro je doslovno nazvan Portugalskom Venecijom. Uske ulice, gondole, Aperoli uz kanale – jako dobar početak kraja našeg putovanja. Kao dio Aveira, smješten na poluotoku između oceana i Aveiro Lagoon, otišle smo i do ribarskog sela Costa Nova, poznatog po šarenim prugastim kućicama.

Još jedna u nizu savršena plaža, Praia da Costa Nova, proteže se uzduž sela i već mi je glupo i govoriti, ali ovo je definitivno jedna od najljepših plaža koju je ova surferska duša, koja tek treba naučiti surfati, vidjela.

Ovdje je već dobrano bilo jesenje vrijeme, što nismo očekivale dok smo se pakirale, pa je samo jedna hoodica izdržala cijeli sjever. Prespavale smo na parkingu uz plažu i zaključile još jedan predivan dan.

8. DAN – Čarobno jutro u očima mojim & Porto

 Probudila sam se nešto ranije od Ane pa sam otišla prošetati plažom. Sigurnih sat vremena sjedila sam na ogradi i promatrala dva surfera koji su se pokušavali pronaći u oceanu, kružeći oko jednog mola. Djevojka do mene bila je cura jednog od njih pa smo se zajedno smijale tom prizoru. Nije mi ponudila svoju kavu iz termosice, pa sam shvatila da dugoročno ne možemo biti prijateljice - iako je imala baš lijepog psa.

Krenule smo prema finalnoj destinaciji našeg putovanja – Portu.

Porto je definitivno grad u kojem bih mogla ostati neko vrijeme. Iako nisam sigurna bih li se mogla ponovno pojaviti u lokalu u kojem smo popile sav Aperol, ali to je već bio kraj.

Promet je dosta neorganiziran pa smo parkirale izvan centra i pješice krenule prema gradu – svaka na svoju stranu. Momenti, jel'.

Svih osam dana žudjela sam za dobrim rižotom s morskim plodovima, pa mi je prva postaja bio Time Out Market – gastronomski centar s ponudom najboljih lokalnih kuhara. Nikad bolji rižoto. Bez pretjerivanja.

Grad ima posebnu vibru i prekrasnu estetiku - sve što moj fotoaparat treba. Prošetala sam centrom sve do mosta Luisa I., gdje sam se ugodno smjestila na nekoliko sati, ispijajući Aperole i razmišljajući o životu. Nakon nekog vremena pridružila mi se Ana i mislim da je to bio prvi put da sam joj se zaista otvorila po pitanju mnogočega.

Razgovori su se praktički pretvorili u psihoterapiju i tada sam shvatila koliko sam zapravo sretna što ona postoji.

2025. godina iskristalizirala je sve što se imalo iskristalizirati. Reciklirala mi je ljude koji već dugo ne pripadaju mom svijetu. Donijete su odluke za koje sam duboko u sebi znala da su ispravne. Slomila mi je srce nekoliko puta, ali jedno je sigurno – to je godina koja me najviše izgradila, a ova nova će to samo potvrditi.

Naša priča kombijem po Portugalu završava u Portu, ali životna priča se tek piše.

Hvala ti, Ana, na putovanju života. Želim da znaš da si najbolja prijateljica kakvu čovjek može imati. Volim te.

Svima ostalima - hvala na čitanju i sretna vam Nova godina. 🤍